Povijest zdravstvene kulture Dubrovnika, nekad Dubrovačke Republike, bogata je kao i cjelokupna dubrovačka znanstvena, kulturna i gospodarska baština. Od malog stjenovitog otočića Lausa i naselja Dubrave u podnožju, tada šumovitog Srđa, nastao je jedinstveni grad-muzej. Stoljećima su Dubrovčani uspješnim upravljanjem, snagom uma i diplomatske vještine sačuvali svoju slobodu, mir i opstanak. Istovremeno, to im je omogućavalo gospodarsko-ekonomski, kulturni i znanstveni prosperitet, a dubrovačka medicina sa svojim zakonima, propisima, dostignućima i idejama obogatila je ne samo hrvatsku nego i svjetsku medicinsku povijest.

Karantena, dobro organizirane liječničke i ljekarničke službe, služba gradskih čistača, izgradnja gradske kanalizacije, snabdijevanje pitkom vodom, osnivanje sabirališta za smeće, osnivanje hospitala, nahodišta i leprazorija, te niz drugih javnozdravstvenih mjera najvažnije su tekovine dubrovačke medicinske tradicije.

Vlada Dubrovačke Republike, koju čine Veliko vijeće, Senat ili Vijeće umoljenih i Malo vijeće, donosili su brojne odredbe, propise i zakone o javnom zdravstvu i organizaciji zdravstvene zaštite u cilju poboljšanja higijenskih uvjeta i podizanja zdravstvene razine u Dubrovačkoj Republici. Svi zakoni i obaveze prema Republici bili su iznad privatnih interesa, što su Dubrovčani i uklesali u kamen na ulaz u dvoranu Velikog vijeća: «OBLITI PRIVATORUM – PUBLICA CURATE» («Zaboravite privatno – brinite o državnom»). U slučaju nepoštivanja propisanih zakona i odredbi propisivale su se i kaznene mjere.
Osnovni izvor podataka o higijensko-epidemiološkim prilikama u starom Dubrovniku, prikazani na ovim stranicama, bila je knjiga «Nekad u Dubrovniku», čiji je autor pokojni prim. dr. Jurica Bačić, specijalist urologije i doktor povijesti medicine.