Monitoring komaraca

Slika 1. Lokacije na kojima je pronađen tigrasti komarac (crveno) i lokacije na kojima nije pronađen (bijelo) u Hrvatskoj tijekom monitoringa 2016. godine (Izvor: Izvještaj o provedbi nacionalnog sustava praćenja invazivnih vrsta na području Republike Hrvatske, HZJZ, 2017.)

Monitoring komaraca je sustavno praćenje komaraca, koje obuhvaća put njihovog širenja, njihovo razmnožavanje i nastanjivanje na odabranim područjima. Praćenjem brojnosti, vrsta i rasprostranjenosti dobivamo rezultate pomoću kojih možemo donositi pravovremene i valjane mjere dezinsekcije, a sve s ciljem smanjenja broja ovih napasnika i vektora zaraznih bolesti.

Kod monitoringa koristimo razne alate (slike 1-4) ovisno o stadiju u kojemu je komarac, tako da za svaki stadij od jajašca, ličinke, kukuljice pa sve do odrasle jedinke koristimo za to prilagođene alate/preparate.

 

Slika 1. Ovipozicijske klopke

 

Slika 2. Dipper za uzorkovanje ličinki i kukuljica komaraca

 

 

Slika 3. CDC klopka                                        Slika 4. BG-sentinel klopka za odrasle komarce

S epidemiološkog gledišta posebno nam je važno pratiti širenje invazivnih vrsta komaraca (kao što su komarci roda Aedes, npr. tigrasti komarac ili Aedes albopictus). Invazivne vrste komaraca su egzotične vrste koje se mogu nastaniti i širiti u našem okružju a imaju štetni utjecaj na ljudsko zdravlje. U Europi invazivne vrste komaraca spadaju u rod Aedes, a najvažniji među njima su Aedes albopictus (azijski tigrasti komarac), Aedes aegypti i Aedes japonicus. Urbana područja sve više nastanjuju tzv. container-breeding mosquitoes odnosno komarci koji se razmnožavaju u svim vrstama spremnika, poput limenki, kanti ili bačvi, a najbolji je primjer tigrasti komarac.

Identifikacija invazivnih komaraca

Identifikacija komaraca najčešće se radi prema morfološkim karakteristikama za što je nužna stručnost, no niti ona katkad nije dovoljna da se točno odredi vrsta. Za morfološku identifikaciju jaja potrebno je vremena, stručnosti i posebna mikroskopska oprema. Isto tako, ženke komaraca uhvaćene lovkama mogu biti oštećene i na taj način nam otežati identifikaciju. Zato su se razvile alternativne metode identifikacije (masena spektrometrija, sekvencioniranje gena i RT-PCR). Molekularne tehnike su točne no zahtijevaju dobro opremljeni laboratorij i uvježbano osoblje uz visoku cijenu.  Profiliranje proteina masenom spektrometrijom postaje metoda izbora za identifikaciju komaraca u svim stadijima.

Rasprostranjenost i širenje invazivnih komaraca

Među 24 vrste invazivnih komaraca u svijetu, Aedesi su se pokazali posebice značajni. A. albopictus se širi južnom Europom od 1900., A. japonicus se bolje prilagodio na hladnija područja središnje Europe, dok se A. aegypti nalazi na Madeiri (Portugal) i oko Crnog mora (slika 5). Kako je aegypti bio do sredine 20 st. rasprostranjen u južnoj Europi, postoji bojazan da se opet tamo proširi. Ova vrsta ne može prezimiti u obliku jaja, tako da mu odgovara toplija klima. Aedes atropalpus bio se nastanio u dijelovima Italije i Nizozemske no istrijebljen je. Posljednja registrirana vrsta u Europi je Aedes koreicus nađen u Belgiji, Italiji i Švicarskoj. Unos novih vrsta komaraca najčešće se događa uvozom rabljenih guma i kućnih biljaka ukrasnog bambusa (eng. Lucky bamboo), a širenje dalje zemljom ide isto rabljenim gumama, ali i vozilima.

Na stranicama ECDC-a možete pogledati rasprostranjenost invazivnih komaraca u Europi. 

Slika 5. Prikaz širenja tigrastog komarca u Europi od 1995. do travnja 2017. (Legenda: crveno - utvrđen, žuto - nedavno otkriven, zeleno - odsutan, sivo - nema podataka), izvor: ECDC Report i ECDC Mosquito maps

Mjere kontrole komaraca

Kontrola komaraca je implementacija svih intervencija koje imaju za cilj eliminirati populacije komaraca ili smanjiti kontakt ljudi s komarcima koji prenose zarazne bolesti (osobna zaštita).

Postoje 4 kategorije mjera kontrole komaraca:

  1. Fizičke (mehaničke)
  2. Okolišne
  3. Biološke
  4. Kemijske (posljednje upotrijebiti)

Svaka konkretna mjera pokušava prekinuti ciklus razvoja komaraca u nekoj točki (slika 6). Najčešće je potrebno koristiti više mjera kako bi uspješno kontrolirali komarce. Najranjivija je vodena faza, dok je zračnu fazu teško kontrolirati budući su adulti rasprostranjeni u okolišu. 

Slika 6. Razvojni ciklus komaraca

Fizičke i mehaničke mjere uključuju uporabu klopki (lovki, eng. ovitraps, gravitraps), mreže za zaštitu od uboda, prekrivanje posuda s vodom i sl. Iako se lovke koriste uglavnom za monitoring, povremeno se upotrebljavaju i za uništavanje vektora denge. slika lovka

Okolišne mjere uključuju promjene okoliša i njegovo održavanje. Promjena okoliša je trajno uklanjanje legla isušivanjem ili prekrivanjem. Tu možemo ubrojiti i ugradnju vodovodne mreže budući da to zamjenjuje tankove koji mogu služiti kao legla komaraca. Održavanje okoliša je privremena mjera prema leglima kao što je učestalo pražnjenje i čišćenje vaza s cvijećem na grobljima ili kanta s vodom te sakupljanje i odlaganje otpada i automobilskih guma.

Biološke mjere uključuju biološke biocide (bakterija Bacillus thuringiensis israeliensis) koji imaju minimalni učinak na ostale organizme i okoliš te uporabu malih riba, pauka i insekata koji se hrane larvama komaraca.

U kemijske mjere spadaju regulatori rasta kukaca i konvencionalne kemikalije kao što su larvicidi, adulticidi (poznato  zaprašivanje (zamagljivanje)) i repelenti (sredstva koja odbijaju komarce).

Više o nadzoru nad invazivnim komarcima u Europi pročitajte u publikaciji ECDC-a „Guidelines for the surveillance of invasive mosquitoes in Europe“.

 

                                                        Zoran Vrsaljko, dipl. sanit. ing.

                                                        Mato Lakić, dr. med. spec. epidemiologije

                                                        mr. Ankica Džono Boban, dr. med. spec. javnog zdravstva