Nesuicidalno samoozlijeđivanje adolescenata

Što je adolescencija?

Adolescencija je period obilježen intenzivnim promjenama u fizičkom, seksualnom, emocionalnom, psihosocijalnom i kognitivnom smislu.(1)To je razdoblje sazrijevanja djeteta u kojem se odvijaju pripreme za odraslu dob. Uobičajeno se dijeli u tri faze: ranu, srednju i kasnu. U ranoj adolescenciji počinju brojne biološke i fizičke promjene (nagli rast, seksualno sazrijevanje, promjene izgleda tijela, povećanje snage i izdržljivosti), rastu kognitivni kapaciteti (razvija se mišljenje i pamćenje, kvalitetnije se rješavaju problemi i promišljenije donose odluke) te dolazi dopromjena u odnosima s vršnjacima (raste važnost vršnjačke grupe). Rana adolescencija počinje najčešće između 11. i 13. godine, kod djevojčica obično ranije nego kod dječaka. Tijekom razdoblja srednje adolescencije, koja traje od 14. do 16. godine, adolescenti traže ravnotežu između odgovornosti i nezavisnosti, dolazi do promjene u moralnom rasuđivanju, razvijaju se novi odnosi s vršnjacima i upoznaju se sa seksualnošću. Ovo razdoblje donosi najizraženije i najdramtičnije promjene u mnogim razvojnim aspektima. Razdoblje kasne adolescencije započinje oko 17. godine. To je razdoblje učvršćivanja identiteta, profesionalnog razvoja i izbora zanimanja te razvijanja sposobnosti za intimnost u odnosima. Glavni zadatak adolescencije je formiranje zrele, samostalne, sposobne osobe koja je spremna preuzeti najzahtijevnije životne zadatke, uključujući i roditeljstvo. Suočavanje s promjenama za adolescenta je vrlo izazovno. Iako većina adolescenata prolazi kroz to razdoblje bez ozbiljnijih i štetnih posljedica uz odgovarajuću podršku roditelja, obitelji, škole i šire zajednice, dio adolescenata pokazuje manje ili veće psihičke poremećaje.

Adolescenti i psihički poremećaji

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije 20% adolescenata boluje od psihičkih poremećaja, koji sevrlo često nastavljaju i u odrasloj dobi i rizičan su činitelj lošijeg ishoda liječenja. Najčešći psihički poremećaji adolescencije se mogu svrstati u četiri velike skupine: anksiozni poremećaji, shizofrenija, poremećaji raspoloženja (ponajprije depresija) i razni poremećaji ponašanja. Međutim, djeca i adolescenti često imaju simptome i poteškoće koji prelaze dijagnostičke okvire. Jedno od takvih stanja je i nesuicidalno samoozlijeđivanje.

Što je nesuicidalno samoozlijeđivanje?

Nesuicidalno samoozlijeđivanje je ponavljajuće, namjerno i izravno nanošenje fizičke ozljede samom sebi bez izravnih namjera napraviti samoubojstvo. To je oblik agresije prema samom sebi. Upravo ga nedostatak ozbiljne namjere osobe napraviti samoubojstvo razlikuje od suicidalnog ponašanja. Ipak, važno je naglasiti da je nesuicidalno samoozlijeđivanje rizičan činitelj za suicid (samoubojstvo) pa se pri svakom susretu sa samoozlijeđivanjem treba provjeriti moguće suicidalne namjere.

U 10.reviziji Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdravstvenih problema (kratica: MKB-10) nije samostalna dijagnoza već je dio sindroma ili samostalni simptom. U pripremi je 11. revizija Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdravstvenih problema u kojoj će najvjerojatnije biti samostalni entitet prema smjernicama koje se sad mogu pronaći u petom izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (kratica: DSM-5) Američkog psihijatrijskog udruženja, u trećoj sekciji.Tim smjernicama se služe i hrvatski stručnjaci.

Kad se najčešće javlja samoozljeđivanje? Kod kojeg spola češće?

Nesuicidalno samoozlijeđivanje se najčešće javlja u srednjoj adolescenciji, češće među adolescenticama nego među adolescentima (omjer 1,5:1), ali treba naglasiti da je kod adolescenata veći suicidalni rizik. Dječaci zbog svoje snage znaju loše procijeniti jačinu samoozlijeđivanja što može dovesti do neželjenog smrtnog ishoda. Prema istraživanjima pojavnost i učestalost novih slučajeva su u porastu u svijetu i u Republici Hrvatskoj. Kako se nesuicidalno samoozlijeđivanje često skriva i nije samostalna dijagnoza, nije lako raditi istraživanja i doći do preciznih brojki o broju oboljelih.

Koji su čimbenici rizika za pojavu nesuicidalnog samoozljeđivanja?

Čimbenici koji povećavaju rizik za pojavu nesuicidalonog samoozlijeđivanja su zlostavljanje u obitelji i među vršnjacima, bilo fizičko, psihičko ili seksualno,zanemarivanje u obitelji, nerealna očekivanja okoline, pritisak u školi te različiti psihički poremećaji.(2) Nesuicidalno samoozlijeđivanje adolescenata je način na koji adolescent trenutno smanjuje unutarnju napetost, olakšava si emocionalne poteškoće ili se samokažnjava. Samoozlijeđivanje dovodeći do povećanog lučenja endogenih opijata u mozgu,smanjuje emocionalnu bol bez obzira na fizičku bol što dovodi do jedne vrste ovisnosti. Pri idućem napadu unutarnje napetosti adolescent ponovno osjeća potrebu za samoozlijeđivanjem da olakša emocionalnu bol i napetost te osjeti trenutnu ugodu. Na taj način ima osjećaj da može pobijediti emocionalnu bol i unutarnju napetost i držati je pod kontrolom.

Oblici samoozlijeđivanja

Oblici samoozlijeđivanja su rezanje oštrim predmetima, nanošenje opeklina, grebanje, zabadanje oštrih predmeta u tijelo,udaranje dijelova tijela, sprečavanje zarastanja rana, čupanje kose i gutanje opasnih tvari ili predmeta.(3)Rezanje kože oštrim predmetima je najčešći oblik samoozlijeđivanja. Adolescenti se režu po podlakticama, natkoljenicama i trbuhu, rjeđe po drugim dijelovima tijela.

Kako prepoznati samoozlijeđivanje?

Adolescenti skloni samoozlijeđivanju ožiljke skrivaju nošenjem duge i široke odjeće i ljeti i zimi. Izbjegavaju nastavu tjelesne i zdravstvene kulture, izlete, odlaske na bazene, toplice, plaže i sva druga mjesta gdje se očekuje skidanje odjeće. U tome budu vrlo vješti pa ponekad uspjevaju dugo samoozlijeđivanje skrivati od roditelja i najuže obitelji. Često provode vrijeme zaključani u kupaonici ili u sobi, osamljuju se, izoliraju, dugo spavaju, imaju problema s prehranom, razdražljivi su, kreću se u sumnjivom društvu.Kad se posumnja na samoozlijeđivanje bitno je ne zanemarivati problem. Adolescenta se ne smije napadati i kažnjavati, treba razgovarati s njim, saslušati ga i pokušati shvatiti njegove razloge. Obavezno treba provjeriti je li bilo suicidalnih namjera i nužno je što prije zatražiti stručnu pomoć.

Terapija samoozlijeđivanja

Ne postoje specifični lijekovi za nesuicidalno samoozlijeđivanje. Liječenje je složeno, najčešće kombinacija lijekova i psihoterapije, često su potrebne hospitalizacije. Koriste se različiti lijekovi ovisno o specifičnom slučaju i ev. drugim bolestima. Najbolji oblik psihoterapije se mora odrediti za svaki pojedinačni slučaj.(4) Dijete koje se samoozlijeđuje ne razumije ni sebe ni druge u okolini pa treba učiti i razvijati sposobnost razumijevanja sebe i drugih. Psihoterapijom mu je potrebno prvo mijenjati ponašanje, što će dovesti do mijenjanja misli, a to će na kraju promijeniti i osjećaje.Minimalni broj psihoterapeutskih tretmana kod djece s nesuicidalnim samoozlijeđivanjem je između tri i dvanaest, no to rijetko bude dovoljno. Liječenje je najčešće dugotrajan, višegodišnji proces. Adolescente se uči i kako se boriti protiv nagona za samoozlijeđivanjem. Kad osjete poriv za samoozlijeđivanje mogu uzeti papir i zapisati negativne emocije, mogu intenzivno vježbati, udarati vreću za boks, stavljati elastične gumice na ruku, pisati po koži, razgovarati s bliskom osobom ili nešto slično, da odvrate pažnju dok ne prođe kriza. Ponekad uspije, ponekad ne, ali svaki uspjeh jača adolescenta i predstavlja korak naprijed. Za postizanje što boljih rezultata u liječenju neophodan je i obiteljski tretman kao sastavni dio liječenja. Psihološka pomoć je posebno važna za roditelje ili skrbnike.

 

Zaključno

Pred društvom u cjelini je veliki posao podizanja svjesnosti o nesuicidalnom ozlijeđivanju adolescenata. Potrebno je maknuti stigmu s ove bolesti kako bi se oboljeli i njihova okolina lakše i ranije odlučili zatražiti stručnu pomoć. Pojavnost i učestalost novih slučajeva nesuicidalnog samoozlijeđivanja adolescenata su u porastu i u svijetu i u Republici Hrvatskoj, a ne smije se zaboraviti da je ovaj poremećaj rizični činitelj za suicidalno ponašanje.

 

Tekst "Nesuicidalno samoozlijeđivanje adolescenata" objavljen je u zavodskom Vjesniku br. 50. Više na linku https://www.zzjzdnz.hr/hr/publikacije/vjesnik

 

Mirna Benić, dr.med. specijalist školske i adolescentne medicine

Zavod za javno zdravstvo Dubrovačko-neretvanske županije

 

Literatura

  1. Buljan Flander G. Adolescencija – izazovi odrastanja, preneseno iz časopisa Lađa br.3, 2013.Dostupno na URL adresi: http://magazinplus.eu/adolescencija-izazovi-odrastanja/   Datum pristupa informaciji: 17.prosinca 2018.
  2. Tomac A. Psihopatološke specifičnosti adolescenata sa samoozljeđujućim ponašanjem (disertacija). Zagreb: Medicinski fakultet 2015.
  3. Dodig Ćurković K. Učestalost raznih oblika autodestruktivnog i heterodestruktivnog ponašanja kod adolescenata i njihova karakteristična obilježja. Doktorska disertacija. Medicinski fakultet u Zagrebu, 2010.
  4. Boričević Maršanić V, Karapetrić Bolfan Lj, Buljan Flander G, Grgić V. „Vidjeti sebe izvana, a druge iznutra“ - Mentalitacija u djece i adolescenata i tretman temeljen na mentalizaciji za adolescente. Socijalna psihijatrija [Internet]. 2017 [pristupljeno 15.12.2019.];45(1):43-56. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/178946