Bolesti protiv kojih se cijepimo

Osiguranje zdravog rasta i razvoja djeteta je primarna briga svakog roditelja kao i društva. Djeca su već od rođenja vrlo vulnerabilna populacija posebno na pothranjenost i prema zaraznim bolestima, od kojih se mnoge mogu uspješno spriječiti i liječiti.

Od otkrića prvog cjepiva do danas cijepljenje je postalo jedna od najuspješnijih javnozdravstvenih intervencija u sprječavanju širenja zaraznih bolesti protiv kojih se cijepimo. Provođenje programa cijepljenja rezultiralo je značajnim smanjenjem broja oboljelih od tih bolesti.

 

Ospice ili morbili su vrlo zarazna i opasna virusna bolest. U svijetu su i dalje jedna od vodećih uzroka smrti djece, uglavnom do 5. godine života, unatoč dostupnosti učinkovitog cjepiva. Od uvođenja cjepiva protiv ospica pred pedesetak godina broj oboljelih od ove bolesti znatno je pao pa su ospice danas u zemljama koje imaju preporučene obuhvate cijepljenih rijetka bolest i javljaju se sporadično. Ipak i dalje su sve necijepljene osobe u riziku obolijevanja od ove zarazne bolesti. Zbog smanjenog broj cijepljene djece u nekim europskim zemljama javljaju se epidemije ospica (npr. Italija, Rumunjska).

Veliko istraživanje savjetodavnog odbora za sigurnost cjepiva Svjetske zdravstvene organizacije 2002. godine zaključilo je da nema povezanosti između cjepiva MO-PA-RU i pojave autizma kod djece. 2015. godine u znanstvenom časopisu Journal of the American Medical Association (JAMA) objavljena je nova studija koja je također potvrdila da nema dokaza o povezanosti MO-PA-RU cjepiva i pojave autizma ili poremećaja autističnog spektra, čak ni kod djece koja imaju veći rizik za razvoj tih poremećaja.

 

Rubeola (crljenica ili rubella) je zarazna virusna bolest, koja ima poseban zdravstveni značaj za trudnice. Infekcija tijekom trudnoće, posebno u prvom tromjesečju, ima ozbiljne komplikacije uzrokujući smrt fetusa ili njegova trajna oštećenja odnosno teške kongenitalne anomalije djeteta.

U razdoblju od siječnja 2015. do srpnja 2017. u Hrvatskoj nije bilo oboljelih od rubeole. Prema SZO u prvih šest mjeseci ove godine u Italiji je prijavljeno 50 oboljelih osoba, u Austriji 26, Poljskoj 331. 

 

Još jedna zarazna uglavnom dječja bolest, zaušnjaci ili mumps, koja predstavlja najveću opasnost za muškarce. Naime jedna od mogućih potencijalno težih komplikacija je upala testisa ili orhitis što može uzrokovati sterilitet. Stoga je važno cijepiti djecu, posebno dječake, prije ulaska u pubertet (do 12. godine života).

Zadnje dvije godine u Hrvatskoj je zabilježeno 30-tak oboljelih osoba od zaušnjaka, dok je u 2016. godini najveći broj oboljelih u zemljama Europske unije zabilježen u Španjolskoj (4.999 oboljelih).

 

Posljednji slučaj dječje paralize ili poliomijelitisa u Hrvatskoj zabilježen je 1989. godine, a 2002. SZO proglasila je Europsku regiju slobodnom od ove bolesti. Međutim, danas, zbog turističkih putovanja, a u zadnje vrijeme i velikog broja migranata, pogotovo iz Sirije, gdje još uvijek ima oboljelih od poliomijelitisa, postoji mogućnost širenja bolesti. Iz tih razloga cijepljenje protiv dječje paralize i dalje je obvezno u mnogim europskim zemljama.

 

Difterija je još jedna u nizu zaraznih bolesti, koja podliježe programu obveznog cijepljenja djece kod nas, kao što je obvezno i u nekim europskim zemljama (Francuska, Italija, Mađarska, Slovenija i druge). Promatrajući kroz povijest, difterija je bila jedna od najsmrtonosnijih zaraznih bolesti uzrokujući veliku smrtnost male djece. Uvođenjem rutinskog cijepljenja broj oboljelih se drastično smanjio u mnogim zemljama. U Hrvatskoj više od četrdeset godina, zahvaljujući cijepljenju, nema oboljelih od difterije. Stoga je održavanje cijepnog obuhvata tj. procijepljenosti itekako važno, posebno zbog mogućih sporadičnih slučajeva oboljelih. U državama članicama Europske unije i Europskog gospodarskog prostora u razdoblju od 2010. do 2014. (prema zadnjim dostupnim podacima) broj oboljelih je rastao (14 u 2010., 27 u 2012. te 38 u 2014.). Tako je npr. u 2014. godini bilo 13 oboljelih u Latviji, osam u Njemačkoj, šest u Francuskoj, jedan u Italiji, dvoje u Austriji. Posebno treba istaknuti smrt dvoje necijepljene djece od difterije: šestogodišnji dječak iz Španjolske (2015. g.) i trogodišnja djevojčica iz Belgije (2016. g.) .

 

Hripavac ili pertussis je vrlo zarazna bakterijska bolest dišnog sustava, karakterizirana napadajima kašlja. Prema zadnjim dostupnim podacima Europskog centra za prevenciju i kontrolu bolesti najveće stope oboljelih od pertusisa imale su Norveška, Nizozemska, Češka i Slovačka, što pokazuje da se migracijama stanovništva bolest vrlo brzo može proširiti u zemlje u kojima je cijepljenjem taj broj bio značajno reduciran. U 2014. godini u Hrvatskoj je evidentirana 131 oboljela osoba.

 

Akutni i kronični oblici hepatitisa B najčešće se javljaju u populaciji mlađe dobi što se dovodi u vezu s različitim rizičnim ponašanjima mladih kao što su nezaštićeni spolni odnosi sa zaraženom osobom te korištenje nesterilnog intravenskog pribora kod zlouporabe sredstava ovisnosti. Uvođenjem cijepljenja protiv hepatitisa B bilježi se trend pada broja akutnih slučajeva. Međutim, migracijski procesi iz zemalja s visokom prevalencijom hepatitisa B utjecali su na visoki udio novodijagnosticiranih infekcija virusom hepatitisa B u europskim skandinavskim zemljama. Tako infekcija stečena u drugim zemljama predstavlja opasnost za zemlje gdje je niska stopa procijepljenosti što samo potvrđuje potrebu redovitog provođenja obveznog cijepljenja u svrhu zaštite domicilnog stanovništva.

 

Iako se danas tetanus ili zli grč javlja kao sporadično akutno trovanje egzotoksinom bakterije Clostridium tetani, bolest je opasna po život inficirane osobe (može dovesti do smrti zbog generalizacije grčeva koji zahvaćaju respiratorne i srčane mišiće).  Uvođenjem obveznog cijepljenja protiv tetanusa 1955. u Hrvatskoj je smanjen broj oboljelih i umrlih od ove bolesti te se danas uglavnom javljaju sporadični slučajevi u starijoj populaciji kao i u drugim europskim zemljama. (Izvor: Milat M, Mulić R. Epidemiološke karakteristike tetanusa u Hrvatskoj. Liječ Vjesn 2016;138:188-194.)